„Zato ohrabrujte [savjetujte i opominjite] jedan drugoga i potičite na dobro [jačajte i izgrađujte] jedan drugoga, kao što i činite.“ – 1. Solunjanima 5:11
Jedan dan dok sam ulazila u zgradu našeg ureda, u blizini je stajao neki muškarac koji mi je pridržao vrata da mogu ući. Zahvalila sam mu se i nasmiješila.
„Vi ste peta osoba kojoj sam otvorio vrata“, rekao mi je, „ali ste prva osoba koja mi se nasmiješila i druga koja mi se zahvalila.“
Ja sam mu se zahvalila još jednom sa osmijehom na licu. Pomislila sam koliko često uzimamo druge zdravo za gotovo, čak i u najjednostavnijim stvarima kao što je otvaranje vrata nekom strancu.
Često smo zahvalni ljudima kad rade velike stvari za nas, ali koliko često cijenimo male stvari? Kada netko učini nešto lijepo za tebe i ti mu se zahvališ, to izgrađuje i ohrabri tu osobu. Njemu to puno znači, baš kao što je značilo i tom čovjeku na ulazu u zgradu.
Je li tvoj autobus stigao danas na vrijeme? Ako jeste, jesi li zahvalio vozaču? Jesi li se zahvalio konobaru zadnji put kad si bio u restoranu jer je došao i pitao treba li ti što, a ti ga nisi ni zvao?
To je ono što želim reći: moramo razviti stav zahvalnosti prema ljudima u našem životu.
Molitva
Gospodine, drži me budnim da mogu primijetiti te male i korisne stvari koje ljudi rade za mene. Ne želim biti nezahvalna osoba, nego želim im iskazati zahvalnost i tako ih izgrađivati.