„Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ – 1. Ivanova 3:17-18
Kao kršćanima, Bog suosjeća sa svakim od nas, ali na nama je da odlučimo hoćemo li zatvoriti ili otvoriti svoje srce i primiti ga. Otkrila sam da jedna stvar koja drži moje srce punim suosjećanja je ozbiljno razmišljanje o potrebama koje su danas u svijetu.
Moramo okrenuti naše misli prema onima koji nisu toliko sretni kao mi i otvoriti svoja srca prema onima koji pate. Pročitaj stihove iz 1. Ivanove 3:17-18. Volim ove stihove jer konkretno govore o tome – kad vidim potrebu, ne mogu gledati na to kao na tuđu odgovornost, niti misliti da je potreba toliko velika da ne mogu učiniti ništa po tom pitanju. Ustanovili smo u našoj službi da, iako ti i ja ne možemo riješiti sve situacije, uvijek možemo učiniti nešto. A ono što možemo učiniti je donijeti ljudima nadu.
Molim da otvoriš svoje srce suosjećanja još šire prema očajničkim potrebama ljudi širom svijeta.
Molitva:
Bože, ne želim živjeti sebično i ne obraćati pažnju na potrebe drugih. Otvaram svoje srce da primim Tvoje suosjećanje kako bih mogao pomoći drugima.