„A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ – Luka 2:52
Od djetinjstva Isus je hodao u natprirodnoj naklonosti Boga i ljudi. Zapravo, jednom kad je započeo svoju javnu službu, bio je toliko popularan da je jedva nalazio vremena da se nasamo moli i ima zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem. Čak su i oni koji nisu vjerovali u Njega prepoznali da je uživao Božju naklonost. Kad su farizeji poslali stražare da uhite Isusa i kad su se vratili, govorili su: „Nikad nitko nije ovako govorio!“ (Ivan 7:46) Sve do pred kraj njegova života, čak i na križu, prepoznata je ta posebna naklonost i snaga (Luka 23: 47-48).
To je način na koji trebamo sebe doživljavati: miljenikom Božjim. On nas ne vidi kao slaba, bespomoćna i grešna stvorenja. Vidi nas odjevene u pravednost, obuvene u obuću mira, ukrašene Božjim oklopom i mačem Duha koji je Riječ Gospodnja (Efežanima 6: 13-17). Tako bismo trebali sebe vidjeti.
Naša djeca imaju našu naklonost i mi im pomažemo kad god možemo. Samo pomisli koliko ovo vrijedi za nas kao Božju djecu. Bez obzira kako se možemo činiti sebi i drugima, nikad ne smijemo zaboraviti da Bog čini da nas obasja svjetlost Njegove naklonosti – baš kao što je učinio za Isusa!
Gledaj na sebe onako kako te Bog vidi i budi uzbuđen kakvu baštinu imaš u Njemu.